Mo pričalica – o lutkama, Bogu i čovjeku

SCENSKA LUTKA

NEIZOSTAVAN ODGOJNI REKVIZIT ZA SVAKO DIJETE

(i roditelja)

Pozdrav Mo! Već Vas dugo vremena pratimo na društvenim mrežama i silno nam je drago da ste uspjeli pronaći vremena i za nas.
Sviđaju nam se Vaši izražajni i efektni lutkarski radovi, ali i Vaše inspirativne priče  koje često pričate/pišete  mimo lutkarstva. Čitajući Vas, i Bojan i ja smo zaključili – Ovo je netko posve drukčiji od svih.

 

Pozdrav i Vama. Najprije bih rekla svoje pravo ime. Ja sam Dijana Bilokapa. Ranije sam za društvene mreže koristila isključivo svoje scensko ime “Mo pričalica”. Tako je bilo kada sam vjerovala da je moj rad dovoljan sam po sebi i da je ljudima manje važno tko čuči iza lutkarskog paravana. U ova iznimno zahtjevna vremena uvjerila sam se u suprotno. Čovjeku treba čovjek. Ne mitska bića iz bajki, legendi i priča.

 

Ovo se i rimuje.

 

Nije to ništa. Mogu do kraja razgovora tako. Hoćete? Hahah… Djeca obožavaju takav govor. Volim djecu.

Ona zbilja čuju. I osjete. I najoštriji su kritičari na svijetu.  Trebali bismo ih više slušati.

 

Kada ste počeli izrađivati lutke?

 

Radim ih točno godinu dana.

Kako ste ih počeli izrađivati? Kako ste došli na ideju?

 

Ajme! Već mjesecima najavljujem svojim pratiteljima da ću im ispričati priču o ovome.

Osjećam silnu potrebu iskomunicirati to s mojom vjernom virtualnom ekipom, ali me uvijek nešto povuče za rukav da stanem. Ovo je za mene baš duboko intimna i izuzetno dirljiva tema. Tražila sam način na koji bi mi to bilo izvedivo, pa je ovaj intervju vjerojatno znak.

Dakle. Kao i mnogi među vama, i ja imam staru i bolesnu baku. Krajem prošle godine trebalo ju je čuvati u njezinom stanu. I ne samo to. Trebalo je baki svakoga dana dati injekciju. Strašno iskustvo za mene.

Izmjenjivala sam se s mamom i sestrom. Podijelile smo svaki mjesec u tri dijela i tako je svaka od nas dobila svoje ekskluzivno vrijeme s bakom. I injekcijama. I s mnogim drugim stvarima.

Bakin stan oštećen je potresom pa situaciju nisu olakšavali ni pogledi na zid, strop i dovratke. Kao ni pitanja – Imam li covid? Nemam covid? Što ako imam, a ne znam? Ne želim usmrtiti baku… I tako.

Popriličan kaos u glavi, kojeg vrlo dobro može razumjeti bilo koja osoba koja sada ovo čita. U to vrijeme ja sam već devet mjeseci bila bez ikakvih prihoda. Budući sam scenski djelatnik, pandemija je u potpunosti onemogućila svaki nastup. Možda se nikad ne bih slomila da nije bilo tih bakinih injekcija. Davati ih nekome i nije nešto za čime sam čeznula u životu. Bio je to baš golem emocionalni zalogaj za mene.

  • “Namaži vatom i alkoholom, nadigni kožu i masno tkivo, lansiraj, ciljaj i slijeći.”

Yeah, wright..mo’š si mislit’.

Ona milisekunda zvuka kojeg odašilje koža u otporu pred iglom, odmah nakon zvuka potresa, najgora mi je zvučna poruka u životu. Već druge noći, što bi se u narodu reklo “rasula sam se k’o vreća špekula”. Kad je baka zaspala, legla sam u svoj krevet i počela plakati. Dugo sam, zbilja dugo, plakala. Zbog svega. Zbog bake. Zbog potresa. Zbog pandemije. Zbog posla.

U jednom sam trenutku natapanja jastuka suzama, samu sebe čula kako vapim –  “Bože, što da radim? Reci mi Bože, što da radim? Što da radim, Bože! Ja ne znam, Ti mi reci što da radim!”  Sjećam se samo da sam se te noći uspavala takvim zazivima. Uskoro je moja smjena kod bake završila i ja sam se vratila svom djetetu i suprugu. Već toga vikenda, javila mi se porukom  jedna od mama koje me prate na mom fb profilu. Martina.

  • “Mo, bi li napravila za moje dijete lutku snjegovića i zeca? Ona bi radila igrokaz za obitelj. Za Božić”.

Meni još klikeri ne rade pa nonšalantno odgovaram kako se ja ne bavim izradom lutaka, ali da imam vremena i da  ću je rado podržati u ideji da lutke za svoje dijete izradi sama.

Mama Martina se nasmijala, izjavila kako nema šanse da ona izradi ikakvu lutku i zamolila me da ipak ja to učinim. 

Obećala sam da hoću. Dječja želja moja je zapovijed. Zavukla sam se hitro u svoj kreativni ormar. U njemu me već čekala gomila neiskorištenog materijala kojeg sam kupila za svoje bajkovite radionice.

Za posve drugu namjenu.

Napravila sam lutke isti taj dan. Iz prvog pokušaja. Objavila sam, bez ikakvog predumišljaja, fotografiju lutaka na svom fb profilu. Ostalo je priča od nekoliko tomova, ali tad bi ovaj razgovor bio za Glas Koncila, a ne Handmade hahaha.

Uglavnom, već idući dan od objave lutaka na profilu, pristigla mi je narudžba za scenske lutke. To su nevjerojatne stvari. Nazvala me druga mama i naručila (mislim da je broj točan) devet lutaka. Primila sam narudžbu u maniri najsamopouzdanijeg lutkara na svijetu, sa stavom nekoga tko se izradom lutaka bavi cijeli svoj život, a vjerujte mi, zbilja ovo sada ponizno govorim – ja pojma nisam imala kako ću ih napraviti.

Tu počinje pravo prosijavanje.  Znači haha… sjela sam za radni stol i zurila u snop platna. Bez ijedne moje predodžbe o tome kako će koja lutka izgledati, ja sam ih samo krojila, spajala, nizala i divila se rezultatu. Znam da sam, kad sam ih završila, dugo u čudu promatrala svaku od njih.

Od idućeg tjedna već sam imala gomilu narudžbi i nevjerojatne povratne informacije roditelja.

Vidjeli ste u tome prst Božji?

 

A, čiji sam trebala vidjeti? Svoj?  Ovo je jedno vrlo transparentno, posve intimno iskustvo o tome što se čovjeku može dogoditi kada iskreno zavapi svom Stvoritelju.

Nisam očekivala ništa.

Nisam molila, moljakala, prosila niti cvilila. Nisam imala nikakvu ideju ni o čemu. Čak ni taj vapaj nije bio posve moj. To su one situacije koje ne možete uvijek precizno objasniti. Također, iz ovog primjera jasno je vidljivo kako Bog djeluje i po drugim ljudima.

Ti ljudi ne moraju biti vjernički raspoloženi. To može biti  i posve nepoznata osoba. S mamom Martinom nisam komunicirala više no s bilo kojom drugom osobom koja me prati. Na sceni sam već godinama. Nitko me nikada ranije nije tražio da izradim lutku.

Zapravo, nije Bog došao po mami, već po njezinoj djevojčici.

To je osobito znakovito jer je sav moj rad uvijek bio posvećen isključivo djeci.

 

Tako ste postali lutkarica.

 

Tako su me malena Katja i Bog učinili lutkaricom i spasili mi egzistenciju, vjerodostojnost i dostojanstvo pred mojom dragom, velikom i malom publikom. Katja dobiva besplatne lutke kada god ih poželi, a ja sam dobila poticaj za aktivnu prisutnost i djelovanje prema roditeljima svo ovo vrijeme.

Alat kojim ću nastaviti služiti u odgoju djece.

Nasmijem se kad  čujem da sam “prava majstorica u izradi lutaka” ili da imam “zlatne ruke” ili da je lutkarstvo “moj” najnevjerojatniji talent. 

 

Ali, zbilja su posebne.

 

Ja sama ne bih  nikada mogla izraditi niti jednu ovakvu lutku. Mislim da Dijana u izradi lutaka nije ništa bolja od mame Martine hahah…

Imam i dokaz za to.  Radila sam ranije ponešto za dijete, ali mnoge od tih lutaka i nisu baš za pokazati. Ostavila sam jednu koju sam izradila otprilike mjesec dana prije lutkarskog poziva. Da me uvijek može podsjetiti kako moj posao izgleda kada ga radim sama. Pogledom na tog lutka, uvijek doživim nešto poput instantnog lansiranja u suštinu poniznosti.  

Nešto malo prije cijele ove priče, upoznala sam  jednog scenskog umjetnika koji mi je ispričao kako je u snu dobio sve nacrte za svoj poziv. Sjećam se do koje sam mjere bila fascinirana tom pričom. Već te noći ozbiljno sam, kako samo dijete ozbiljno može biti, pitala Boga “Kad meni misliš poslati nacrte?”

Hahaha… Silno sam željela “nacrt” od Boga za nešto. Bilo što. I tako… 

Spomenuli ste nevjerojatne reakcije roditelja na lutke. Na što ste mislili?

 

Tupasta  sam po pitanju svih tih duhovnih stvari kao i većina nas. To su sfere za koje smo mi ljudi, koliko god se trudili narasti, uvijek (srećom!) maleni.  Tako je i meni trebalo neko vrijeme da povežem jedno s drugim.

Posvijetlila sam duhovnu pozadinu svega, tek kada su mi mame, koje su kupile lutke, počele pisati spontane poruke o tome kako iz Mo lutaka isijava čista ljubav, kako su tople i kako mi ne mogu objasniti zašto, ali da osjećaju da su moje lutke “žive”.  Neka iskustva su iznimno dirljiva jer je posve spontano došlo i do nekih općih pomaka u cjelovitom razvoju djece.

(Riječ je o zaslugama majki koje su ozbiljno shvatile moje preporuke pa se predano posvetile lutkarskom radu s djecom, da se razumijemo). 

To me bacilo na koljena i od tada je svaki moj dan, Dan zahvalnosti za ljubav i služenje u istoj.  

 

Koje su Vam lutke najdraže? Broj izrađenih vjerojatno ni ne znate.

 

Zbilja ne znam. Radim svakodnevno.  Sjećam se jednog intenzivnog razdoblja kada sam morala izraditi stotinjak lutaka u vrlo kratkom roku. To je bio baš nevjerojatno velik val u kojem su do  izražaja morale doći i moje organizacijske sposobnosti.  Neopisiv osjećaj!

Mo lutke izuzetno su otporne i čvrste, a namijenjene su prije svega scenskoj igri, dakle za izvođenje predstava u kućnom kazalištu. Do danas sam ih usavršila. Godina dana neprekidnog rada najbolja je škola koju si možete zamisliti. Veće su od početnih, a  izrađujem ih u dvije varijante.

Kao štapne i kao lutke za na ruku.

Obje varijante kupac dobiva istovremeno, jer se nastavci nalaze na poleđini lutke i roditelju je lako odlučiti se na koji će način manipulirati njima. Najdraže su mi sve. S jednako razigranim srcem radim svaki naručen lutkarski postav.

Volim raditi i lutke za promociju slikovnica.

To mi je uvijek poseban izazov i već sam dosta naslova olutkarila na zahtjev autora. Baš sam nedavno izradila galeba Marka za Martinu Markov i njezine Zelene priče, (nije pre pričljivo do koje mjere me nasmijavao tijekom izrade),  a u tajnosti čeka i još jedna lutka za spisateljicu Marijanu Križanović.

 

Ne izrađujete samo lutke.

 

Odnedavno mi je poseban gušt raditi i krpene ogrlice koje sam nazvala “Mogrlice”

Lutkarsko kazalište u kući. Zvuči jako privlačno i zanimljivo.

 

Privlačno, zanimljivo, jednostavno, poželjno i dodala bih –  neophodno.

To je moj oblik služenja i djetetu i roditelju.

Postoje jasna pravila za postavljanje lutkarskog kazališta u kući, a o svemu tome obavještavam roditelje na svojim društvenim mrežama i osobno. Koliko god ponavljala, uvijek se čini nedovoljno pa ću apelirati i ovdje.

Scenska lutka je – scenska lutka. Onoga trenutka kada vi “mom” lovcu dopustite da paradira po stanu s vašim djetetom dok ono jede špagete, to više nije scenska lutka i vi ste umnogome ugrozili sve benefite koje jedna takva lutka, zajedno s  kućnim kazalištem djetetu može, treba i ima za dati.

Ponavljam. Scenska lutka je – scenska lutka.

Scenska lutka NIJE igračka.

Scenska lutka je lutka koja se viđa isključivo na sceni.

Neovisno o tome je li glumac iza paravana roditelj ili dijete.

Kada predstava završi – i lutka treba nestati . Tek tada ona daje rezultate zbog kojih je napravljena. Inače ne. Uvijek molim roditelje da ne dopuštaju djeci da se igraju scenskim lutkama ako igra ne uključuje postavljanje predstave. 

Oni koji me poslušaju, uvijek se udivljeno čude rezultatima.  

 

Koje lutke najviše vole vaši kupci i kako izgleda Vaš radni dan?

 

Setovi koje sam prve napravila, setovi su koji su još uvijek prvi na ljestvici potražnje. To su lutke za predstave “Crvenkapica”, “Vuk i tri praščića”, “Ivica i Marica” i “Djed i repa”.   Imam jednog posebnog cvrčka s violinom kojeg svi vole.

Uvijek potajno priželjkujem da mi pristigne i narudžba za bajku koju još nisam radila. Volim nove izazove. Volim raditi I lutke za “Princezu i žapca”. Ovih dana promoviram svoj edukativni paket za manje kazalištoljupce.

To je paket kojeg radim prema domaćoj narodnoj priči “Proždrlica”. Golem je i izrazito veseo i šaren. Donosi sa sobom dvadesetak rekvizita u obliku raznih, slasnih namirnica i posebno mi je veselje raditi ga. Osim toga, tim paketom promoviram čitanje narodnih bajki s našeg podneblja, a što također smatram vrlo vrijednom misijom.

Radni dan je iznimno šaren i dinamičan. Ne radim samo lutke. Imam i svoje radionice iskustvenog pripovijedanja i funkcionalnog čitanja, odnedavno sam se ozbiljnije posvetila i business storytellingu.

Sve što mi je dano, nastojim upakirati u jedan paket cjelovite sebe na služenje svijetu, ali uvijek nešto izviruje van hahah…

 

I ovdje i na društvenim mrežama često spominjete pojam služenje.
Ne viđa se često netko tko za sebe s tolikim ponosom izjavljuje da je služavka.

 

Služenja se stidi samo onaj koji ga ne razumije.  Ljudi se žele domoći naslova, titula, časti, moći i autoriteta, a ne shvaćaju da je upravo služenje njihov najuzvišeniji oblik.

Poistovjećuju se s vodenim pečatima na papirima, brojem konja na automobilu kojeg voze ili luksuznim destinacijama na kojima lješkare, sve u zamjenu da se potraže u vlastitom srcu.  Stoga, da. Služim.

Barem se nadam da je tako. Nastojim. Nisam moj certifikat. Čovjek sam.

Teško je pratiti Vaš ritam.
Slojeviti ste i nije Vas lako predstaviti.

 

Svjesna sam toga. Često me uspoređuju s lukom. Vrlo sam zdrava i zaštitnički ustrojena, ali mogu i rasplakati pa i razljutiti. Šalim se. Je, istina je da sam vrlo slojevita osoba. Na takav način pristupam i svemu što radim.  Temperamentno. Autentično.

Nikada ne zagrebem samo malo po površini. To je gubitak vremena. U sve odnose idem okomito. Često sam u zanosu. Za većinu svijeta prebrza. Intenzivna. Tako najradije i najbolje učim. A učim puno. I učim neprekidno.

Ja sam funkcionalna pripovjedačica, scenski čovjek, žena od govora i priče, prva bajkovita, motivacijska govornica za djecu i adolescente.  Također sam i kvalificirana dadilja, ozbiljan i odgovoran fitoaromaterapeut te certificirani praktičar terapijskih tehnika i vještina u radu s djecom, adolescentima i roditeljima.

U novije vrijeme, raspirujem žar i oko svog baznog obrazovanja, što me također iznimno raduje. Moju ćete oznakicu vjerojatno nalaziti i ispod kreativnih korporativnih priča.  

 

Korporativne price. Zvuči vrlo zanimljivo.

   

Da, moja bazna struka su marketing i komunikacije. Ove godine investirala sam u more izuzetno kvalitetnih radionica i edukacija iz tog područja jer fakultet sam po sebi nikada nije i neće biti dovoljan. Ne vjerujem u znanje ljudi koji odbace knjigu nakon što diplomiraju.  Osim toga, volim učiti i stvarati na svoj način.   Nikada me nije zadovoljavalo ispunjavanje forme.

Nikada nisam voljela pisati “u crtovlje“. Volim sadržaj. Kada ga nema, gubim motivaciju. Nestanem. Postanem strahovito lijena.  Kako mi se to ne bi događalo, izrazito sam predana samoedukaciji. Programe sam nužno zadovoljila.  Svo ostalo znanje, plod je moje posvemašnje zainteresiranosti za ulazak u dubinu teme kojom sam opčinjena.

Kroz proteklih osam godina iscrpila sam sve pedagoške teme koje su me zanimale. Vidim to po tome što su mi sva predavanja i radionice na koje bih otišla, postale iste. Dosađujem se na njima i zapravo nemam više što naučiti.  Edukatori vrte jednu te istu stvar na mali milijun načina. To je dobro zbog novih ljudi koji tek stječu ili utvrđuju svoja znanja.

Povratak promidžbenim vodama silno mi je uzbudljiv i zabavan. Ponovno imam što učiti, a to je, baš kao i pedagogija i psihologija, golemo područje koje također pruža i puno prostora za osobni rast. Zaustavit ću se negdje oko specijalizacije za business storytelling, content i copywriting.

Tad ću biti spremna zatvoriti svoj profesionalni krug. Neizmjerno uživam u mogućnostima koje se otvaraju i svakodneno sam mali vrijedni đak s veeelikim okama.

 

Ovo nam je svima iznenađenje. Kako se to dogodilo?

 

Ovo pandemsko vrijeme spontano me, iako kroz dječje teme, zarotiralo više ka roditelju, dakle odrasloj osobi. U protekle dvije godine shvatila sam da ljudi najviše vole moje najduže statuse na društvenim mrežama, a što je obrnuto proporcionalno svim uvriježenim mišljenjima i  iskustvima kod plasmana informacija tim putem.

I samu me začudilo kada sam se ohrabrila na taj korak. Imam puno prijateljica koje me uporno nagovaraju da pišem. Jedna od njih uvjerava me da ću, prenesem li sve svoje misli autentično na papir, napisati – bestseller haha…

 

Napisat ćete knjigu?

 

Ma, ne. Ne bih se usudila. Moje je izdavaštvo počelo (i za sada završilo) s kartama za emocionalno osnaživanje djece i roditelja. Izdanje “I ja znam što je ljubav”  rasprodalo se u tri mjeseca.

Imam još točno četiri kutijice u ormaru, a nove ću dati u tisak tek na proljeće.  Trenutno radim na svojim, vrlo pitkim priručnicima. Upravo se ovih dana otvorila jedna  zanimljiva mogućnost. Volim kad ponude nastanu iz oduševljenja.

Tek tada je to – to.

Kakvi su planovi za budućnost?

 

Molim za cjelovito zdravlje svih nas. Bole me ova vremena. Danonoćna sam podrška roditeljima u odgoju djece.  Nastavljam se aktivno baviti scenskim lutkama i promovirati njihovu odgojnu vrijednost. Također, zbilja sam posvećena svojim radionicama.

Drukčije su od bilo čega sličnog na tržištu. Iz njih izlaze autentičnije, pouzdanije, pomirenije ženske duše. Majke kojima neke stvari više nikada neće biti teške i nedokučive. Želim biti podrška i malim poduzetnicima. Onima koji su već stvorili svoje male brendove, ali i onima koji tek kreću otkrivati svoje darove. 

Većina ih je, to tek sad uviđam, u totalnom kupusu.  Poznat mi je taj kupus s mojih prapočetaka i upravo sam nedavno izjavila kako svjesna svojih poderanih cipela, rado razgažam i tuđe. To je apsolutna istina o meni. Uvjerena sam da naši putovi nisu samo naši. Ako znamo gdje se na putu kojim smo prošli nalazi rupa, kamen ili blato, naša je primarna životna zadaća da na to upozorimo one koji se nalaze na njegovom početku.

Sreću za ruku uhvatila sam kada sam osvijestila da je moja svrha pomoći drugome da se osvrhovi. Ne postoji veće samoostvarenje. Neprekidno nastojim motivirati ljude da razmišljaju o tome.

 

Kako stignete sve to?

 

Već smo začećem postali novost u svijetu. Našim rođenjem dana nam je uloga po kojoj ćemo naš život učiniti svrhovitim. Uvjerena sam da nismo ovdje samo stoga da bi nam bilo lijepo u hladovini. Čak štoviše, obzirom da smo već sami po sebi novost, naša je primarna zadaća uvijek činiti nešto NOVO.

Otkako slijedim taj princip, san mi je čvrst i odmarajuć. Svako jutro ustajem s novim idejama. Mnoge od njih s osobitim veseljem i dijelim jer nisu ovdje zbog mene.

 

Zbilja djelujete kao osoba puna priča. Imate li neku anegdotu za podijeliti

 

Najsimpatičnija mi je bila jedna mama koja je došla po svoj paket lutaka pa mi reka “Ja sam mislila da Vi samo izrađujete lutke, a onda sam vidjela da nešto i znate”. Hahaha uvijek se od srca nasmijem kada se toga sjetim. 

Često mislim na svoje kupce. Uvijek im uzvratim komplimentom kad me zabljesnu svojim osmijehom i vedrinom. Većina njih su velika djeca, upravo poput mene. Čovjek mora osvijestiti koliko drugome znači njegov osmijeh. Moramo mu to dati do znanja. Čarolija.

 

O čemu biste pisali kao copywriter?

 

Smiješno, ali kada god si postavim to pitanje, pred očima mi se pojavi velika tegla domaćeg džema od marelica. Hahaha…. OPG-ovke, javite se! 

 

Očekivala sam ime neke velike korporacije…

 

Ma ne. To sam se šalila. Velike korporacije stvaraju generičke tekstove. Većina sadržaja kojeg čitamo, nastala je tek zbog zadovoljenja forme i opravdavanja budžeta za marketing u datoj godini. Ja ni čarape ne obuvam svaki dan na jednak način.

Nekad uopće ne želim obuti čarape. To bi bilo mučenje. Osim toga, želja mi je pokazati da se proizvod može prodati i bez klanjanja kulturi straha.

Imate li vremena za scenske nastupe?

 

Nedavno sam po prvi put smogla hrabrosti javno se očitovati o tome.

Probala sam vježbati s maskom u stanu. Moje scenske izvedbe nikada nisu bile samo scenske izvedbe i ne želim da se u to pretvore. Nemoguće mi je pripovijedati s maskom. Da sada stanem na pozornicu, to bi bila laž.

Kome to treba?

Vjerujem da će doći vrijeme u kojem ću moći svojoj publici predstaviti nove stvari na kojima radim u slobodno vrijeme. Konstantno nešto stvaram i desktop mi se jedva vidi od brojnih foldera, no čovjek samo snuje. Bog određuje.

 

Baš ste velika vjernica.

 

Voljela bih zadobiti dar potpunog povjerenja u Njega. Tu sam klimava kao i većina nas. Sve me čašće posjećuje strah. To me podsjeti koliko mi je vjera krhka. To zrno gorušice ponekad se čini većim od Himalaye.

Kažu da je čovjekova ljubav prema Bogu uvijek proporcionalna njegovim grijesima. Volim misliti da nam je najbliže kad najviše glajzamo jer “kada si jak, onda si slab”.

 

Griješite?

 

Obilno. Svakoga dana.   

 

Sad bismo Vas ispitivali i o tim stvarima, ali razgovoru  jednom mora doći kraj.

 

Bogu hvala hahah….

Pročitajte više iz rubrike

vizual autor

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

15 − 10 =